TIŠINA POD BELIM CVETOM
Na kraju sela, na onoj blagoj uzbrdici, stajala je stara kuća. Krov joj nakošen, ćeramida popucala, a dimnjak se držao više na sećanju nego na malteru. Prozori zastrti starim čipkastim zavesama, gledali su u daljinu, preko livada, ka šumi koja šušti čim vetar naiđe. Zidovi, napukli, nosili su tragove godina i priča koje su tu ostale. U dvorištu, podno ograde od kestenovih kolaca, rastao je bagrem. Visok, tanak, sav u nekakvom svom dostojanstvu, kao da pazi na kuću. Kad dođe proleće, procveta do poslednje grančice. Bele rese vise, mirišu na detinjstvo i leto. Pčele mu dolaze kao na ručak, zuje po ceo dan. Taj bagrem je star skoro koliko i kuća.

U toj kući živela je baka Marija. Tu se rodila, odrasla, ostala. Nije se ni bunila kad je ostala sama, sve joj je nekako bilo tu — i roditelji, i brat, i stara mačka što je nekad grebala prag. Kaže ona:
— Svaka daska ovde zna moju priču.

Bagrem je, pričala je, posadio njen otac, dok još nije ni znala za sebe. Govorio joj je da će drvo čuvati kuću, da će ga vetrovi lomiti, ali da će ono ipak rasti. I raslo je. Raslo i gledalo sve: dečje igre, prve korake unuka, smeh pod granama, miris kafe na klupi pod njim. Leti bi, dok sunce peče, sedela baš tu, ispod njega. Šolja kafe, komad pite i tišina. Samo vetar nosi miris bagrema i šapat livade. A unuci, kad dođu, jurcaju po dvorištu, oko stabla, igraju se žmurke. Dugo su verovali da im bagrem šapuće dok spavaju.

Ali, došlo je vreme kad je morala da zaključa vrata. Jesen se uvukla u krov, a ona otišla kod sina u grad. Kuća je ostala. I bagrem, ponosno i tiho.
Ko prođe kraj nje, samo klimne glavom:
— Stoji i dalje… i kuća, i bagrem. Ne daju jedno drugo.
I zaista, možda su zajedno jači. Možda u njima i sad diše sve ono što je bilo. U pukotinama zida, u kore drveta, u senkama koje popodne crtaju po zemlji. I sve dok bagrem cveta, priča traje.
Autor:Goran Popnovakov 2025
Discover more from ĐOLETOV KUTAK
Subscribe to get the latest posts sent to your email.




