VELIKI

Bio neki dan u gradu vele kažu koji nikad ne spava poslom koji mora da se odradi za potrebe prosperitetne firme ili ti u usponu evo već tridesetak godina..Kreno redom od ulaza pa preko novog preko onih silnih petlja završio na brdu, našao se u onom velikim parkom gdi se ljudi okupljaju i odmaraju na klupama a lepe žene šetaju istim. Okretao se njegovim jednosmernim ulicama pa preko onog nesretnog i zelenog mosta u raspadanju gdi točkovi otpadaju prelazom preko istog završio u centru…

Grad koji ima više automobila nego građana, grad koji nastao na pepelu izgubljenih i dobijenih ratova, grad na obalama reka koji živi na temeljima Turskih tvrđava i budućih vodenih stanova…

Grad koji je tako brz da sve prolazi u trenu i sekundi, kružni tokovi koji prave ringišpil u tvojoj glavi..Grad na brdu i uskih ulica, grad koji traži sve više i širi se u visinu i dužinu a vala i dubinu. Grad glumaca, pisaca, košarkaša, fudbalera i vaterpolista, grad navijača koji održavaju slavu prošlih vremena i idu krupnim koracima stazama partizana..

Grad konstrasta dobrih i loših strana, grad žestokih momaka koji su se probili herojskom borbom i čuvaju ga od njih samih. Grad pevača, svirača, i nadrealne televizije koja nudi sve što ti život pruža, grad lažova, pantomimičara i mađioničara…

Grad koji želi više još, još više i najviše grad koji će pojesti samog sebe ako ovako nastavi da živi, a možda i neće jer ljudi su navikli na ovakav život. Koji bi dali sve da ostanu u ovoj džungli raznolikosti i paleti boja..I tako živopisno opisah grad u kojem sam bio ne svojom voljom i vratih se u prestonicu kulture koja to više nije i sve više liči na svog velikog brata koji nikad ne spava…

Autor:Goran Popnovakov 2022