UDAVI BOGA U NAMA
Pod teškom kupolom skupštinske sale, gde bi reči trebalo da imaju težinu zakona, vazduh je tog dana mirisao na piljevinu, znoj i jeftinu predstavu. Kružne klupe od tamnog drveta pretvorile su se u tribine improvizovanog cirkusa, a centralna govornica postala je jedini osvetljeni krug pod šatrom. U tom brlogu stajao je On. Nije mu bio potreban ni bič ni cilindar da bi pokazao ko je gospodar arene – bio je dovoljan samo mikrofon koji nikada nije menjao vlasnika. Od prvog minuta sednice, sala je odzvanjala uvredama koje su letele na sve strane, pogađajući svakoga ko se usudio da sedne u klupu naspram njega. Za njega, prisutni nisu bili narodni predstavnici, već statisti u predstavi čiji je jedini scenario pisao sam.

Svaka rečenica počinjala je i završavala se istom, hipnotičkom uzrečicom. „Ja sam uradio, ja sam doneo, ja nisam dao, ja znam…“ Reči ja, ja, ja odbijale su se o mermerne zidove kao loptice u fliperu. Negde na galeriji, jedan od hroničara je iz čiste dosade počeo da stavlja recke na marginu dnevnog reda. Kada je kazaljka sata prešla podne, na papiru je stajalo tačno stotinu i sedam recki. Stotinu i sedam puta izgovoreno ja, kao dokaz da u toj sali ne postoji niko drugi osim čoveka za govornicom. Dok su iz prvih redova stizali uvežbani aplauzi, u klupama na suprotnoj strani vladala je mešavina ogorčenja i nemoći. Svaki pokušaj da se zatraži reč po poslovniku bio bi presečen novom salvom uvreda, podrugljivim osmehom i zvukom zvona koje je zvonilo samo u jednom ritmu.

U jednom trenutku, tokom kratke pauze kada su se mikrofoni na trenutak utišali, dvojica poslanika sa suprotne strane našla su se u polumraku skupštinskog hodnika. Jedan od njih, vidno iscrpljen višesatnim nadglasavanjem i neprekidnim uvredama, samo je odmahnuo rukom, pogledao ka teškim vratima sale iz koje je ponovo dopirao isti glas i tiho procedio kroz zube:
„Udavi Boga u nama.“
Autor:Goran Popnovakov 2026
Otkrijte više od ĐOLETOV KUTAK
Pretplatite se da biste najnovije članke dobijali e-poštom.




